Sveti Marko evanđelist
Kao što je Luka bio učenik svetoga Pavla i pratio ga na njegovim putovanjima, tako je Marko pratio svetoga Petra, apostolskog prvaka. Prateći njega, stigao je u Rim te je upravo za Rimljane napisao svoje Evanđelje. Njegov je znak lav, koji simbolizira snagu.
Marko, podrijetlom Židov, vjerojatno je rođen izvan Palestine, u dobrostojećoj obitelji, odakle i dvojako ime kojim ga se spominje u Evanđeljima: latinski – Marko i hebrejski – Ivan. Njegova je majka najvjerojatnije bila jedna od onih Marija Jeruzalemskih, koje su odvažno slijedile Isusa sve do Kalvarije, a kasnije u svojim kućama ugošćivale njegove preplašene učenike.
Marko gotovo sigurno osobno nije upoznao Gospodina, već je vijesti o životu Mesije primio od jednoga među najpouzdanijim svjedocima, apostola Petra, kojega je pratio na njegovim brojnim misijskim putovanjima po Istoku.
Petar u svojoj Prvoj poslanici Marka naziva „sin moj“ te ga drevni kršćanski životopisci svetaca određuju kao „tumača Petrova, koji je zapisao točno ono čega se ovaj prisjećao“. No, Marko život Isusov ne opisuje kronološkim redom, već prema temama propovijedi ovoga apostola.
Kao vjerni tumač Petrov, Marko je je dugo živio također i s apostolom Pavlom, kojega je prvi puta susreo g. 44. u Jeruzalemu, kada su mu se Barnaba – Markov stric – i Pavao pridružili kako bi mu predali velikodušan prinos: zajednice iz Antiohije.
Marka su ova dvojica, izravnih misionara, odredila za evangelizaciju Cipra. Skupina se raspala kada je Pavao predložio apostolsko putovanje, prepuno poteškoća i pogibli među ratoborne narode Male Azije. Djela apostolska navode kako je Marko tada napustio Pavla i Barnabu te se vratio u Jeruzalem.
Marko i Pavao srest će se ponovo u Rimu, kratko prije nego sto će Apostol naroda završiti u okovima. Tako sveti Pavao u Drugoj Poslanici Timoteju piše: „Marka uzmi i dovedi sa sobom, jer mi je koristan za služenje“.
Nakon toga se trag našeg evanđeliste gubi. Predaja ga spominje kao propovjednika u Rimu i Aleksandriji Egipatskoj, gdje ga je 68. zatekao žestok Neronov progon. O smrti svetoga Marka postoje dvije verzije: jedna spominje kako je preminuo u postelji, a druga kako je podnio mučeništvo na sam Uskrs. Ova druga verzija prevladava u kršćanskoj tradiciji, koja je njegovo mučeništvo obogatila brojnim legendarnim, prilično okrutnim pojedinostima. Tako se spominje kako su ga divljački vukli dugim putem do mjesta mučeništva te je iza sebe ostavio krvavi trag. Nakon što su ga ubili, krvnici su pokušali spaliti njegovo tijelo, ali ih je u tom naumu spriječila žestoka oluja, omogućivši tako kršćanima uzeti njegovo tijelo i dostojno ga sahraniti.
Posmrtni ostatci svetoga Marka ostali su u Aleksandriji sve do dana kada su dvojica venecijanskih trgovaca uspjela kradomice uzeti ih te, vješto prevarivši muslimanske carinike, prevesti u Veneciju, gdje su dostojno pohranjeni u raskošnoj bazilici, bogatoj umjetničkim djelima i zlatom, što su je Venecijanci sagradili između 976. i 1071. godine. O stizanju svetog Marka u Veneciju postoji i legenda, vrlo draga stanovnicima toga grada: prema njoj je on u Veneciju stigao živ, tijekom oluje, iz Aleksandrije Egipatske putovao za Italiju. Nakon što je sretno pristao u ovaj grad, dočekao ga je Anđeo i pozdravio riječima: „Mir tebi Marko, moj evanđeliste“.
Također, preporučamo moliti i ovu molitvu (Rimski misal, Zborna, 490.) u čast sv. Marka:
Bože, ti si svetog evanđelista Marka
proslavio darom propovijedanja.
Daj da se i mi okoristimo njegovim učenjem
i vjerno idemo stopama Krista Gospodina.
Koji s tobom živi i kraljuje
u jedinstvu Duha Svetoga
Bog po sve vijeke vjekova. Amen.